Kako to ljudi neironično vjeruju u Boga?

Može li mi neko to objasniti? Evo ja se sjećam da sam kao dijete <10 godina išao u mejtef i slušao, onda sam skontao da je to samo sve jedan elaborate scheme da djeca slušaju roditelje i budu dobri, ali izgleda da to ipak nije tako? Shvatam da je najlakše ne razmišljati i vjerovati, što bi i ja nekad volio, jer me nekad zna mučiti melanhonija i prolaznost života, ali dio bivanja čovjekom je smrt. Osim toga znam da i neki ljudi tvrde da su doživili nešto nadrealno, pa i tako vjeruju, i to mogu razumjeti jer sam se i sam par puta uhvatio da neku pojavu tome dodijelim. Eto samo želim da čujem vaša mišljenja. Hvala