Tko je ovdje đubre? On ili ja?

Čuo sam neki dan da mi se kum rastao. E, sad, sigurno se pitate, kako to da si mu kum, a "negdje si čuo". E, pa to i je poanta.

Znači, to je čovjek s kojim sam odrastao, od prvog razreda osnovne škole, srednja škola, radili zajedno, neko vrijeme i živjeli zajedno dok smo radili na terenu. Iako je bio normalnog izgleda, nikad nije mogao naći curu, doći do neke ženske i slično, i kad smo već navršili 27-28 godina, to je ozbiljno počelo utjecati na njega. I tada kod nas u posjetu dolaze njegova sestrična sa svojom prijateljicom, naravno, on se u nju zaljubio, a ni on njoj nije bio mrzak. Nakon par mjeseci, on se pokupio i otišao da bude s njom, nakon još par mjeseci zove me, kaže trudna je, ženit će se, hoću li biti kum. Naravno da hoću, kakvo je to pitanje?

Nakon što su se ti svatovi odradili, ja sam se vratio u svoje, on ostao s njom, što je i logično. Zvao sam ga za Božić, rođendan, Uskrs, godišnjicu....on nijednom nije nazvao, poslao poruku ili slično.

Kad sam se i ja vratio nazad u regiju, nazvao sam ga još jednom za rođendan, i priča on sve super sve 5, ubrzo nakon toga moj rođendan, Božić...ništa, ni traga ni glasa. Reko, boli me kifla, ako se ne znaš javiti, bome više ne znam ni ja. I sad čujem da su se rastali, i ono, sigurno mu nije lako. I razmišljam o tome već neko vrijeme, i nazvao bi ga, al ono, koji k ti mora bit u glavi da se oženiš i 7 godina se ne sjetiš nazvat faking kuma? I sad, isto onak, jesam ja sad đubre što sam čuo to i ne zovem ga? A opet kontam, da hoće, javio bi se.

Zaključak: Ljudi su općenito u kurcu.