Jesam li u krivu?

Dobar dan ljudi.

Da skratim priču, radim u jako ružnom kolektivu ljudi koji su negativni, bahati i još puno toga lijepog. Drže se ko u nekim klanovima, odu na bolovanje iz inata itd. Ako netko radi na takvom mjestu, zna o čemu pričam.

Radim na zahtjevom radnom mjestu i osim mene u firmi nema nikoga s mojim zvanjem, imam toliko posla da nekada zaboravim jesti, di sam i šta sam. Pošto sam među najmlađima tamo, ljudi su očekivali da od mene mogu raditi majmuna i zahtijevati da odrađujem njihov dio posla te se stavljam u opasne situacije za koje nisam obučena niti školovana.

Izjavljuju stvari poput toga da oni svi ostali imaju svoj posao pa im treba pomoć (ja očito svoj posao nemam nego sam tamo došla krasti bogu dane), da sam ja i još par mojih kolega DUŽNI raditi njihov posao (to meni nije u opisu posla) i tako u krug. Kada mene nema, za mene nema tko odraditi moj posao, ali bitno je da se očekuje da ja radim poslove za 3 različita radna mjesta.

Mene je to počelo užasno smetati, osjećam se kao da se moram boriti s bikovima, kao da prema meni nema poštovanja i da me se želi iskorištavati za dodatan neplaćeni rad. Došlo je do toga da me se pokušava zastrašiti sa time da više neću imati zaštitu, da će me se moći raspoređivati na poslove drugih radnih mjesta bez mojeg pitanja.

Ono što se je dogodilo je to da sam od svega pukla i u zadnje vrijeme više ne pazim niti šta pričam niti šta kome govorim u facu te sam počela odbijati druge kolege, kao i one iznad mene.

Radi se o jako osjetljivom i donekle opasnom poslu, uopće nije šala raditi za drugu osobu na mjestu za koje ti jednostavno nisi završio fakultet. Odgovornost je mutna, zaštite nema, pomoći nema. Jesam li ja u krivu što odbijam tako raditi i što više ne mogu šutiti, je li ovo sve normalno ili sam ja luda? Toliko me guilt tripaju da počinjem misliti da sam ja ta koja je sebična. Ovo mi je prvi posao, ako je ovakvo što normalno, onda nemam riječi.