Prica o Abdulahu i unuku Safetu, preneseno sa HercegBosna foruma

Stari Abdulah ga je cuteci pazljivo slusao. Grickao je travku krajem zuba zagledan negdje u daljinu. Kad Safet zavrsi, Abdulah uzdahnu:

- Sve ja to znam, moj Safo. Oni nas preziru ko da smo gubavi, jer ne pristajemo ni na jednu bandu. Nijesmo niciji.

- Kako to, deda, nijesmo niciji. Zar mi nijesmo Turci iz Anadolije, kako babo prica.

- Nijesmo, moj Safo. Odrastao si, treba da znas istinu. Nejma Turaka u Hercegovini. Nejma ih ni u Bosni, ni u Sandzaku. Turci su otisli u Tursku, a mi smo ovdje ostali.

- Pa ko smo onda mi? - cudi se Safet.

- Mi poticemo od njih.

- Od koga?

- Od njih. Od Vlaha.

Safetu se javi neka mucnina u stomaku, bijes ga obuze.

- Ja nijesam Vlah! necu da budem krmski Vlah. Oni se krste i idu u crkvu, a mi u dzamiju. Mrzim Vlahe. Ja nijesam Vlah.

- Smiri se, Safo moj - pomilova ga Abdulah po kosi. Nijesmo mi Vlasi no je muka sto ne znamo ko smo. S njima necemo, a Turci nijesmo. Mi smo se, moj Safo, nekad prezivali Miljanici. Zivjeli smo dolje blizu Bilece i slavili smo svetog Nikolu. Babo mog babe, sucur Alahu, poturcio i dosao ovamo. Sa sobom je kandilo donjeo, eno ga jos na tavanu.

- Je li to ono s lancima sto stoji u starom sanduku?

- Jeste. To je nase kandilo, moj Safo.

Glas starog Abdulaha je podrhtavao. Bilo je u njemu neke tuge i gorcine.

- A sto to ne bacimo, djedo, no nam pogani kucu - pita Safet.

Abdulah gricka travku, pogledom luta po plavom nebu iznad Hercegovine.

- Jos si ti mali, Safo. Jednog dana ces razumjeti.

- Sto mi ne objasnis, djedo?

- Ne znam hoces li razumjeti, moj Safo. Jos si mali da to razumijes. Veliki si da znas ko smo, a mali da razumijes da nijesmo ni Srbi ni Turci. i da kandilo ne smije da se baci.

- Ja cu kad porastem da ga bacim.

Cuti Abdulah. Ispljunu izvakanu travku, ubra drugu i stavi je medju zube, pa poslije duzeg cutanja veli:

- Mozda. Mozda ces i da ga bacis. Safo moj. Mozda hoces, a mozda neces.

- Hocu, djedo. Bacicu ga sigurno.

- Mozda. Mozda, Safo moj. Mozda hoces, a mozda neces. Samo Alah sve zna.

- Alah ne voli kandilo, djedo. On ne voli ni Vlahe.

- Ko ce to znati, Safo moj. Bog je jedan i nas i njihov.

Safet ga gleda zbunjeno.

- Kako to, djedo. Oni ne vole Alaha.

- Sve ces ti to jednog dana shvatiti, Safo moj.

- Molim te, djedo, baci ono sa tavana.

Abdulah uzdahnu.

- Necu. Necu, Safo moj. Dok sam ja ziv necu, a vi poslije cinite sta hocete. Dace Alah da ja umrem da vam zla ne vidim.

Safet je uporan. - A sto, djedo? Objasni mi. Zasto neces da bacis ono sa tavana?

Cuti Abdulah. Gricka travku, zmirka ocima.

- Slusaj dobro, Safo moj - kaze napokon. Slusaj dobro i upamti. Dobro upamti, ne moras sada da razumijes, razumjeces kad bude trebalo. Ova dva rata su nam isla naruku. Alah nam je pomogo pa smo Vlahe u oba rata razrijedili. Ali, opet ih je puno ostalo. Nece nam zaboraviti, a ne zna se sta nosi

dan, a sta noc. Moze i njihovo da dodje. Zato nam, treba ono kandilo, Safo moj. Ako njihovo dodje, uzmi kandilo i ikonu svetog Nikole, ima na tavanu i ikona, Safo moj, upali kandilo i prozovi se Stojan. Tako ces glavu da sacuvas. Jesi li utuvio, Safo moj?

- Jesam. djedo, ali ja necu da budem Stojan.

- E moj Safo - opet uzdahnu Abdulah, vakat kule po primorju gradi, vakat gradi, vakat razgradjuje.

- Sta ti to znaci, djedo?

- Moli se Alahu da nikada ne saznas sta to znaci.

Razumije sada Safet-beg poruku starog Abdulaha. Dobro je razumije. Pribojava se da se sada poslije ove pogibije na planinama iznad Drine, i ono vrijeme za kandilo i ikonu priblizava.