Privatnost u vezi, treba li partner stvarno znati baš sve?

Bi li po vama u ozbiljnoj vezi koja teži braku trebala postojati neka razina privatnosti? Mislim na stvari koje možda nikad ne biste rekli partneru neke svoje misli, osjećaje koje želite prvo sami procesuirati, stare tajne, razgovore s prijateljima ili jednostavno dijelove sebe koje želite zadržati samo za sebe. Gdje prestaje zdrava privatnost, a počinje skrivanje?

Jer realno, veza je dosta čudan koncept kad razmisliš. Pred tom osobom si doslovno gol, vidi svaki dio tvog tijela, sve savršenosti i nesavršenosti, zna kako izgledaš kad se probudiš, kad si bolestan, nervozan ili potpuno raspadnut. Ako smo već fizički toliko otvoreni jedni prema drugima, bi li ista stvar trebala vrijediti i za glavu? Treba li partner znati baš svaku tvoju misao, imati pristup mobitelu, porukama i svemu ostalom?